Promijenimo sebe da bismo mijenjali društvo

 Image

„Ravnodušnost ubija podmuklo.

No, prije nego što svi crknemo od

Ravnodušnosti;

Htio bih je vidjet razapetu.“

 

 Biti nezaposlen, biti jedan od 341 716 građana koji su u prethodnim godinama ostali bez posla i nade da će se brzo ili ikada ponovo zaposliti, biti nezaposlen u Hrvatskoj jedan je od najvećih problema s kojima se suočavaju i bore građani.

 Nemati nade da će se ikada ponovo zaposliti u zemlji namjerno i sa ciljem uništene industrije, kada se svakodnevno gase privatna poduzeća, a ona javna ili u vlasništvu države proizvode gubitke, završavaju u stečajevima ili se moraju privatizirati i restrukturirati prema sporazumu potpisanom sa EU; tragedija je s kojom se suočavaju brojni građani.

 Tragedija s kojom moraju živjeti kako nezaposleni , tako i oni koji još rade, ali neznaju hoće li im poduzeća opstati, hoće li biti proglašeni viškom, pa otpušteni, hoće li im već jednom biti isplaćene zaostale plaće, jer država nezna kako riješiti problem poslodavaca koji ne isplaćuju plaće i doprinose ili koji ne plaćaju poreze ili nekima iznad zakona blagonaklono oprašta neplaćanje poreza.

 Živjeti, a neznati hoćeš li sutra raditi, hoćeš li moći plaćati stambene ili druge kredite, hoćeš li moći prehraniti i školovati djecu, hoće li za svakog radnika ove zemlje i sutra biti posla i budućnosti, ravno je suočavanju s određenim i izvjesnim krahom svega sigurnog za što smo se mogli uhvatiti, svega realnog za što smo vezali svoje živote i živote članova obitelji, prijatelja, suradnika, sugrađana. 

 Živjeti, raditi i bojati se probuditi u sutrašnji dan, neznajući kako se suočiti sa gubitkom posla, sigurnosti i egzistencije, a pritom znati da ostaneš li bez posla, mogućnosti ponovnog zaposlenja su minimalne u zemlji sa 341 716 nezaposlenih i  8 198 slobodnih radnih mjesta, suočavati se sa zastrašujućom brojem nezaposlenih, koji svakodnevno raste i u kojem se može naći svatko od nas, neizvjesnost i nesigurnost naših života postaje zastrašujuća prijetnja, kako onima koji još rade, tako i svima nama.

 Kako preživjeti ovu neizvjesnost, kako spasiti naše živote i egzistenciju članova obitelji, djece i roditelja koji o nama ovise, kako ostati normalan u zemlji poremećenih vrijednosti i uništena morala i mentaliteta, kako pronaći šansu i mogućnost preživljavanja u zemlji sveopće depresije, apatije i ravnodušnosti prema nesreći naših sugrađana, kao da se ta ista nesreća ne može sutra desiti i nama.

Pitanja na koja nema odgovora, jer odgovorni državni dužnosnici imaju važnijeg posla, govori su im puni brojki ili (ne)realnih obećanja o zemlji koja se iz takoreći bankrota mora suočiti sa dugim godinama oporavka, bez ikakvih garancija da je vladajuća ekipa sposobna donijeti pozitivne zakone ili ih primijeniti, provesti ne selektivno, već za sve jednako.

 Slušati svakodnevno vijesti o novim otpuštanjima u poduzećima koja dobro posluju radi ostvarenja većeg profita, suočavati se sa izvjesnim otpuštanjima u ono malo preostalih industrijskih grana poput brodogradnje, jer tako diktira EU, a potpisani sporazumi moraju se poštovati, teško je svakome.

 Gledati tragediju bivših radnica namjerno uništenog „Kamneskog“, kako bi tajkunerija, prozvana imenom i prezimenom došla do atraktivnih gradskih lokacija u Zagrebu ili u Rijeci gdje je zatvoreno „Istravino“, radnici poslani na ZZZ, a pravde u DO Bajića nema ili je ima samo onda kada je političke volje da se zakoni provedu, kriminalci uhite, optuži ih se, da im se sudi, a imovina oduzme i vrati državi ili građanima.

 Građani su posljednje desetljeće toliko otupili, oguglali na strašne vijesti, potonuli u depresiju ili sveopću ignoranciju i ravnodušnost, otuđeni, jeni od drugih, prevareni izigrani, manipulirani od države i „političkih elita“, zaglupljeni od „javne“ TV koju sami moraju financirati, dezorjentirani stalnim aferama, suočeni sa siromaštvom i očajem, ali i sa razmetanjem i pirovanjem obijesti kako političara, tako i polusvijeta koji se eufemizmom zove „celebovi“.

 Svakodnevno smo zasuti žutilom i senzacionalizmom najgore vrste kako sa privatnih, tako i sa javnih medija, a sve u svrhu sveopće komercijalizacije svega, a sve u svrhu prodaje magle građanima , kako bi izabrani državni dužnosnici i zastupnici mogli provoditi živote povlaštene elite ne teret osiromašenih i očajnih građana.

 Isti oni političari u vladi , Saboru i ostalim institucijama, koji su izabrani i zaposleni da budu službenici građana, za koji su službu enormno plaćeni u odnosu na nikakve rezultate svoga rada ili nerada, a koji svakodnevno nešto obećavaju, ponovo otkrivaju toplu vodu i Ameriku, predstavljajući se sveznajućima i ne prihvaćajući ni sugestije, ni prijedloge ni amandmane na zakone, jer eto „elita“ zna najbolje.

 A rezultati njihova znanja i rada vidljivi su u dvadesetogodišnjoj devastaciji i potpunom uništenju svega vrijednog u zemlji, kako sve propada, a izabrani službenici naroda i građana dobro i bogato žive na račun svojih poslodavaca.

Ne znaju, niti će ikada prihvatiti realnost da su zabrani da služe građanima a ne da njima vlaadaju maniom pijanih milijardera ili po sistemu „poslije mene potop“.

 Naravno, biti izabran za članove  Vlade, zastupnika i državnih dužnosnika trebala bi biti čast, realno plaćena, a ne bogomdano pravo uvijek istih ekipa ili političkih dinosaura, koje niti rovokopačem se ne može maknuti iz fotelja u koje su se dobro smjestili i duboko ukorijenili.

 Građani, suočeni sa sveopćom pohlepom, korupcijom ravnodušnošću i nesigurnošću svojih egzistencija, u strahu pred gubitkom posla radit će za bijedne plaće ili čak i bez plaće nadajući se spasu radnih mjesta.

 Građani, pokorno i sa tek pokojim prosvjedom podnose i podnosit će ovo strašno tragično vrijeme u kojem se ruše egzistencije, životi svih osiromašenih i obespravljenih sugrađana, besperspektivnost i nepostojanje nade ili ikakvih šansi da se nešto promijeni, kako od strane zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, tako i od nas samih, jer eto nesreća se danas događa drugome, a kao da sutra ne može  pogoditi i svakoga od nas.

 Dokada tako?

 Koliko smo spremni trpjeti i puštati krimosima i mafiokraciji da nas gazi i koristi, onoj istoj što je do jučer vladala, a danas je bahata i beskrajno ohola oporba, koju niti gubitak vlasti nije lišio sigurnih visokih plaća i privilegija, bogatih računa i nekretnina, koju korumpiranao DO i sudska vlast štiti, jer eto nema političke volje da ih se optuži iako je javna tajna da su sudjelovali u kriminalu, zajedno sa optuženim bivšim premijerom i nekolicinom pripadnika „mafiokracije“, te optužene KRADEZE stranke „časnih ljudi“, kako reče i ostade živa naša bivša PMinistarka, ta sijeda dama od jadne forme i nikakva sadržaja, koja ne propušta niti jednu priliku da nam nabije na nos, kako je upravo ona potpisala sporazum sa EU.

 Koliko dugo ćemo slušati njihove nebuloze i gledati  strašne groteske u Parlamentu, koliko dugo ćemo trpjeti posljedice njihova haračenja i devastacije ove zemlje, koliko dugo i koliko mirno i pokorno???

 Kada ćemo već jednom shvatiti, da mi građani smo njihovi poslodavci koji ih zapošljavamo i biramo na određeno vrijeme??

 Kada ćemo shvatiti da smo mi građani ova zemlja, a ne odnarođena i korumpirana vlast ili pripadnici „političkih elita“, tajkunerije, kupljenih stručnjaka i akademika, KC i ostalih pripadnika višeh i bogatijeg sloja u zemljiočaja, siromaštva, tuge i beznađa?? 

Kada ćemo se već jednom probuditi, udružiti u borbi za prosperitet, dobrobit i budućnost svih građana?

Kada ćemo se suočiti sa svojom pokornošću i podijeljenošću, zaglupljenosti i zatrovanosti sa našim sudjelovanjem u korupciji, jer živimo u bolesnom i korumpiranom društvu od vrha do dna??!!

 Hoćemo li shvatiti da promjena ovisi o nama građanima, a ne „vladajućoj ekipi“ koju smo zaposlili na parlamentarnim izborima??

Hoćemo li shvatiti da proces ozdravljenja društva, udruživanja svih članova i građana pojedinaca mora započeti kako bismo se borili za dobrobit svih?

  Kada jednom shvatimo da promjene ovise o nama, kada se počnemo udruživati u savez građana, a ne u političke stranke, kojih ionako imamo previše,

tada će početi promjene potaknute od građana, promjena koja se može potaknuti, provesti i izboriti građanskim akcijama, prosvjedima, udruživanjem svih građana svjesnih potrebe da se promjena provede.

 Hoćeli se promjena dogoditi danas ili sutra, hoćemo li se udružiti kao građani za dobrobit i prosperitet svih građana, ovisi samo o nama građanima, te što prije počnemo poticati promjene, promjene će se brže i efikasnije početi događati.

 Počnimo mijenjanjem samih sebe nabolje, kako bi promjene koje ćemo potaknuti i provesti u društvu, bile brže, svrsishodnije i efikasnije.

Ne provedemo li promjene  mi građani udruženi, neće nam ih donijeti niti izabrani zaposlenici-službenici građana, te samozvane „političke elite“.

Proces promjena mora početi što prije potaknut, i proveden od strane udruženih građana za dobrobit svih, kako bi počeo proces ozdravljenja društva.

 A promjena kada bude krenula, nitko ju neće moćo zaustaviti nakaradnim, nemoralnim i apsurdnim zakonima, pogotovo ne oni dužnosnici koje mi sami zapošljavamo na određeno vrijeme svojim sudjelovanjem nna parlamentarnim izborima.

 Vrijeme neće čekati da se probudimo, budućnost nas neće pitati što smo i zašto propustili učiniti; zato provedimo promjene počevši od nas samih što prije, kako bismo što brže i efikasnije mogli mijenjati društvo, čiji smo pripadnici i za čiji smo prosperitiet svi odgovorni.

  Image

 Mirtaflora

 

 

 

Advertisements

About Mirtaflora

Rođena 14.03.1961. u Rijeci.
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s